Aboridžinsko pravo na zemlju i nasljedno pravo

Australska vlada priznaje jedinstveno pravo pripadnika Aborigina i Torres Strait Islandera na svoju zemlju i važnost te zemlje za njihov socijalni i kulturni razvoj, posebno u ruralnim područjima zbog njihove ekonomske samostalnosti.

Vlada ostaje pri odluci da će osigurati odgovarajuća sredstva kako bi Aboridžinski narodi ostvarili pravo vlasništva na svoju zemlju za koju ih vežu neprekinute tradicije, što će omogućiti njihov daljnji socijalni, kulturni i ekonomski razvoj.

Od početka sedamdesetih godina ovog stoljeća australska vlada se obvezala na kupovinu zemlje u privatnom vlasništvu (posebice u ruralnim područjima Australije) u korist aboridžinskih zajednica. Vlade australskih država i teritorija započele su zakonski proces povrata državne imovine aboridžinskim zajednicama čime se Aboridžinima priznaje pravo na podnošenje zahtjeva za povrat imovine. Najpoznatiji primjer je Zakon o pravu Aborigina na zemlju (Aboriginal Land Rights Act), donesen 1976. godine na temelju kojeg je gotovo 50% Sjevernog Teritorija postalo zajedničkim vlasništvom Aboridžinskih naroda.

Trenutačno starosjedioci Aborigin i Torres Strait Islander čine nešto više od 2% stanovništva, a posjeduju i kontroliraju oko 15% australskog kontinenta, što je uglavnom rezultat ustavnih prava na zemlju i priznavanja njihovog prava na narodno ime. Njihovi posjedi iznose 117 milijuna hektara, što je površinom veće od Francuske i Španjolske zajedno.

Nasljedno pravo - dosadašnji razvoj

Australski vrhovni sud je priznao nasljedno pravo starosjedilaca Aborigin i Torres Strait Islander na zemlju, u skladu s njihovim tradicionalnim zakonima i običajima. Pitanje nasljednog prava je posebno došlo do izražaja kada se na Vrhovnom sudu 1992. godine povela rasprava o pravu na zemlju pokojnog Eddija Maboa, pripadnika plemena Torres Strait Islander. Mabo je zahtijevao priznavanje svojeg prava na vlasništvo otoka Mer na području Torres Strait.

Vrhovni sud je donio odluku da se nasljedno pravo može primijeniti samo u područjima gdje su određene skupine domorodaca održale svoje tradicionalne običaje i gdje se očituje njihova povezanost sa zemljom, za razliku od onih područja koja su vladinim uredbama prestala biti domorodačka.

Vrhovni sud je donio odluku da je nasljedno pravo u ovom slučaju ugašeno jer ne postoji kontinuitet nasljednog prava. U to vrijeme se vjerovalo da se to odnosi i na pašnjake u zakupu države. Na temelju onog što je izjavio Mabo, značilo je da se nasljedno pravo može ostvariti samo u pustim predjelima koji su u vlasništvu države i državnom vlasništvu na području rezervata i nacionalnih parkova, te na zemlji gdje žive Aborigini.

Zakon o nasljednom pravu iz 1993. Glavna svrha Zakona o nasljednom pravu iz 1993. godine bila je zaštititi nasljedno pravo. U to se vrijeme smatralo da se nasljedno pravo ne može ostvariti na području pašnjaka koje država daje u zakup i drugih sličnih posjeda, te se nije uzela u obzir mogućnost da bi se nasljedno pravo moglo uskladiti s drugim pravima na tu istu zemlju.

Odluka Wik, 1996. Predstavnici plemena Wik su 1996. godine podnijeli molbu Vrhovnom sudu da odluči mogu li ostvariti nasljedno pravo na pašnjake. U prosincu 1996. Vrhovni sud je odlučio da se može ostvariti pravo na pašnjake koje država daje u zakup. Isto tako je rečeno da treba zadržati prava zakupaca tih pašnjaka i njihova prava uskladiti s pravima prirodnih vlasnika. Ovom se odlukom utjecalo na izmjene Zakona o nasljednom pravu i potrebu da se zakonski usklade odnosi između prirodnih vlasnika i zakupaca.

Novi Zakon o nasljednom pravu. Nakon opsežne rasprave provedene na razini država i teritorija, s predstavnicima aboridžinskih naroda, zakupcima državnih pašnjaka, te s predstavnicima rudarstva i ostalih gospodarskih grana, 1998. su usvojene izmjene Zakona o nasljednom pravu.

Novim zakonom su priznati prijedlozi za zaštitu interesa aboridžinskih naroda, te su predviđeni sporazumi za korištenje aboridžinske zemlje. Zakonom se priznaje i štiti nasljedno pravo na pašnjake, koji čine oko 40% kopnenog dijela Australije, pa su time Aboridžini ostvarili pravo podnošenja zahtjeva za povrat tih područja.

Povjerenstvo Konvencije za ukidanje rasne diskriminacije (CERD) pri Ujedinjenim narodima je izrazilo negodovanje zbog odluke australske vlade da izvrši povrat imovine, te naročito na izmjene Zakona o nasljednom pravu iz 1993. koje su usvojene 1998. godine. Australska vlada vjeruje da je Povjerenstvo CERD pogrešno shvatilo složenost australskih amandmana spomenutog zakona, jer nije uzelo u obzir opsežni proces savjetovanja i pregovora koje je prethodilo formuliranju zakona.

Australska vlada je pri donošenju ovog zakona razmotrila i svoje zakonske obveze prema međunarodnoj zajednici i ne prihvaća stajalište da su izmjene Zakona o nasljednom pravu po bilo čemu diskriminacijske ili da se kose s odredbama Konvencije.